Holy • Article Manager

KATARINA KALJIKOVIĆ, STUDENTICA KOJA JE POBIJEDILA RAK »Moje vrijeme tek počinje

Podijeli na Facebook

Jadranka Pavić/Glas Koncila

Dok marljivo obavlja svoje svakodnevne studentske obveze, nitko i ne prepoznaje da 23-godišnja Katarina Kaljiković, studentica treće godine studija sestrinstva i predstavnica svoje generacije na Zdravstvenom veleučilištu, ima osobno iskustvo suočavanja s malignom bolešću. Dok je većina njezinih vršnjaka 2012. godine nakon završetka državne mature razmišljala o novom koraku u život odlaskom na studij ili u svijet rada, Katarina je razmišljala hoće li uspjeti pobijediti tešku, zloćudnu bolest, Hodgkinov limfom.

Vedra i vesela Katarina, koja živi s majkom i otcem u selu Petrovcu u župi svetih Nikole i Vida u Žažini, aktivno pjeva u crkvenom zboru, članica je dvaju folklornih društava, HKUD-a »Radost« Sela i HKUD-a »Poculica« Letovanić, hekla, izrađuje čestitke i nakit te se rado uključuje u sve poslove koji uključuju kreativnost.

Prisjećajući se trenutka koji je prekinuo njezin bezbrižni život, Katarina navodi: »Sve je počelo 2012. godine u vrijeme polaganja državne mature nakon završetka Ekonomske škole u Sisku. Jednu sam večer prošla rukom po vratu i na lijevoj strani napipala kvrgu. Rekla sam roditeljima, mislili smo da mi se nešto upalilo ili je masno tkivo. Ipak smo otišli doktorici, koja me poslala na biopsiju. Nakon nekog vremena nalazi su pokazali da je riječ o Hodgkinovu limfomu. Uputili smo se u KB Merkur u Zagreb na odjel hematologije. Koliko je dijagnoza ozbiljna shvatila sam tek kada je doktorica rekla da moram na kemoterapije. Zapravo nismo bili ni svjesni što se događa, a to je da imam ono što sam mislila da se događa drugima, o čemu nikad nismo ni pomišljali da bi se nama moglo dogoditi. U međuvremenu sam upisala studij sestrinstva na Zdravstvenom veleučilištu u Zagrebu, koji sam morala zamrznuti. Primila sam šest ciklusa, točnije 12 kemoterapija svaka dva tjedna,« prisjeća se Katarina.

»Roditelji su mi bili najveći motiv«

Nakon terapije tumor se povukao. Katarina je nastavila normalno živjeti. U međuvremenu u prometnoj nesreći poginuo joj je najbolji prijatelj, što je Katarinu jako pogodilo. Neposredno nakon toga na kontrolnom pregledu vidjelo se da se tumor vratio.

»Tada je situacija bila drugačija, prognoza je bila mnogo gora. Vratio se na istom mjestu na vratu i proširio u prsište. Ne mogu opisati osjećaj u trenutku kada sam to doznala. Hodajući iz bolnice doslovno nisam osjećala tlo pod nogama. Riječi doktorice da nemamo vremena ni za što osim boriti se stalno su mi prolazile kroz glavu. Nisam mogla vjerovati, fizički sam se tako dobro osjećala i najednom mi kažu takvu dijagnozu. Osjećala sam veliki strah i nemoć. Plakala sam i nisam se mogla smiriti. Mislila sam da ću umrijeti. Bilo mi je 20 godina. Još nisam ni počela živjeti, a već je gotovo? Nikada ne ću završiti fakultet, raditi, udati se, imati djecu... živjeti! No, s druge strane, osjetila sam veliku snagu kao nikada do tada. Željela sam život! Ispred mene su bile agresivne kemoterapije. Nije ugodno biti zatvoren u četiri zida i viđati samo medicinsko osoblje i roditelje s maskama i u zaštitnoj odjeći. Kosa mi je opala, to me malo pogodilo, što nisam previše pokazivala drugima. Ponekad sam se osjećala kao zatvorenik jer sam 24 sata bila priključena na infuziju. Koliko god sam pokušavala ostati pozitivna, bilo je trenutaka straha i plača. Sobu u kojoj sam boravila uredila sam cvjetićima koje sam sama heklala. Po njima me sve osoblje znalo. Nakon presađivanja matičnih stanica i najtežih dana u mom životu došao je i taj dan da idem doma. Bila sam presretna. Ispred mene je još bila radioterapija na KBC-u Rebro«, prisjeća se Katarina tih najtežih dana.

Nadalje, govoreći o svojim emocijama u trenutcima suočavanja s dijagnozom, Katarina navodi: »Često sam razmišljala zašto mi se to dogodilo, oduvijek sam bila mirna, nisam pila ni pušila. Ne mogu reći da nisam osjećala ljutnju. No danas razmišljam potpuno drugačije. Ipak, ono što me najviše poticalo na borbu su moji roditelji. Jedino sam dijete svojih roditelja pa sam stoga razmišljala da koliko mi god bilo teško, zbog njih se moram boriti. Nisam mogla ni zamisliti kako bi im bilo da me nema. Bili su stalno uz mene. Pravili se jaki iako znam da im je srce pucalo.«

U toj borbi, gledajući svakodnevno u bolnici pokraj sebe mlade ljude koji umiru, mlade majke koje umiru, a iza njih ostaju mala dječica, i strahujući hoće li ona biti sljedeća, Katarina je nalazila snagu u molitvi. »Tada kao i danas moja najveća pomoć je molitva. Svakodnevno se molim, i kad mi je teško, obavim svoj mali razgovor u molitvi koji mi donosi mir. No važna je i podrška bližnjih. Moram reći da je u najtežim trenutcima podrška obitelji i prijatelja, kao i medicinskoga osoblja, nužna. Čovjek ne može sve sam bez pomoći drugih. U mojim najtežim danima moji bližnji molili su za mene, a i mise su bile na nakanu mojega ozdravljenja«, ističe Katarina.

Mnogo je planova za budućnost

Govoreći o svojem oporavku i ponovnom dolasku na studij, Katarina ističe: »Nakon dvije zamrznute godine počela sam studirati sestrinstvo na Zdravstvenom veleučilištu u Zagrebu. Izgubila sam svoju generaciju, no dobro sam se uklopila, javila sam se za predstavnicu godine, što sam i danas na zadnjoj godini. Dok sam se liječila, davala sam si snagu razmišljajući da ću za godinu dana doći na odjel na kojem ležim kao studentica na praksu, što se, hvala Bogu, i dogodilo. Ne mogu opisati svoj ponos kada sam na odjel gdje sam proživjela svoje najteže trenutke došla u bijeloj uniformi i pomagala drugima. Pacijenti su me zavoljeli jer sam svima pričala svoju priču i davala im nadu i savjete. Neki nisu preživjeli. Prijateljica s kojom sam se družila na odjelu dok sam se liječila upoznala me s drugom. Bila je gotovo mojih godina, spremna za život. Na žalost ni jedna nije preživjela. No sva ta tuga u meni rađa veliku volju. Velika mi je želja kada završim školovanje raditi na tom odjelu«, promišlja Katarina.

Kada god stigne, Katarina volontira u udruzi za pomoć djeci i obiteljima suočenim s malignim bolestima »Krijesnica«, gdje želi pomoći onim najmanjima. Na njih je mislila i dok je bila u bolnici, o čemu svjedoči: »Dok sam se liječila, stalno sam mislila na njih: ako mogu oni - mogu i ja!« Nadalje navodi: »Vjerujem da Bog za mene ima veliki plan. Svaki dan mu zahvaljujem na svemu te zahvaljujem Isusu što se proslavio u mojoj bolesti. Iskreno, ni sama ne znam odakle mi sva ta snaga.«