Holy • Article Manager

Kako sam počela vjerovati u Boga

Podijeli na Facebook

Julie Davis

Julie Davis živi sa svojim mužem u Dallasu. Imaju dvije kćeri i već 20 godina vode vlastitu firmu za grafički dizajn.

Moj put obraćenja

Moji roditelji su ateisti tako da kod mene doma nije postojala vjera. Oni nisu pokušavali stvoriti (u nama djeci) neke predrasude prema vjeri, jednostavno nikada nisu pričali o njoj. To je bilo poput razgovora o sexu… postojalo je nepisano pravilo da se to ne spominje. Kada bi se susreli s određenim poteškoćama, vodili smo se moralnim vrijednostima – uvijek vrijedno radi i uvijek daj sve od sebe, budi iskren, nemoj krasti ili varati. Naučili smo da je mnogo pitanja zapravo relativno. Dokle god ne činiš loše drugim ljudima i ne kršiš zakon, sve što radiš je tvoj osobna stvar. Iako nikad nismo razgovarali o tome,svi smo smatrali kako su oni dosadni crkvenjaci zapravo slabići jer trebaju vjeru da se drže za nju.

Na početku našeg braka, ni Tom ni ja nismo previše razmišljali o Bogu. Samo smo živjeli svoje živote. I tada, Bog je iskoristio ono što nam je najbitnije da dobije našu pažnju

Naša kćer Hannah imala je užasnu učiteljicu i što god da smo napravili nismo uspjeli riješiti probleme s kojima smo se suočavali. Zbog toga smo je, nakon nekog vremena, prebacili u Katoličku školu St. Thomas Aquinas. Jednom prilikom, njena vjeroučiteljica je pitala tko sve ide nedjeljom na Svetu Misu. Skoro svi učenici su podigli ruke. Tada je gospođica McDaniel rekla djeci koja nisu digla ruku (uključujući i moju Hannah) da kažu svojim roditeljima kako bi morali ići na Svetu Misu svaki tjedan. Hannah nam je naravno prenijela tu poruku. Mi smo se probali « izvući » sa slabašnim izgovorima, no nitko ne zna bolje razlikovati « crno » od « bijelog » i « da » od « ne » od odgajatelja . Vjeroučiteljica nam nije povjerovala nego je počela pričati o svojim predavanjima. I ubrzo mi smo počeli ići svaki tjedan na Misu u St. Thomas.

Moj muž Tom je katolik no već duže vrijeme nije išao u crkvu, a ja nisam bila sigurna postoji li Bog. Kako uopće možeš biti stvarno siguran u to ? Većina « dokaza » koje su mi ljudi davali izgledali su mi kao najobičnije slučajnosti. Međutim, nisam mogla sjediti u crkvi, tjedan za tjednom, slučajući Oca B. bez da se ne zapitam – pa dobro postoji li Bog ili ne ?!

Mislila sam da sam pametna i da sam pronašla način kako odgovoriti na to pitanje (sada mogu reći kako sam zahvalna što Bog štiti budale jer kada gledam u natrag ne mogu vjerovati da sam bila toliko drska). tprilike prije godinu dana, probali smo prodati kuću. Iako je savjetnik za nekretnine rekao da je sve u redu i da ne bi trebalo biti problema oko prodaje, nitko nije bio zainteresiran za nju, a mi nismo primili niti jednu ponudu. Tako sam jednom prilikom, dok sam jednom klečala na Misi, sklopila dogovor s Bogom. Jedini znak koji mi je trebao dati je nova kuća. Tada bi znala da je On stvarno tamo i ja bi imala novu kuću.

Naravno, ništa se nije dogodilo. Osim što sam zbog toga dogovora, slušala pažljivije na Misi i više razmišljala o svemu tome. Nakon godinu dana, dok sam klečala na Misi, rekla sam Bogu da naš dogovor otpada. Nisam trebala nikakav dokaz. Razlog toga nije bilo nikakvo otkriće ili dramatični osjećaj. Jednostavno, nisam imala razlog da više ne vjerujem i prepustila sam se vjeri.

Taj tjedan naš novi računovođa je pronašao veliku poreznu pogrešku i mi smo dobili povrat od $11,000 što je bilo dovoljno da si kupimo novu kuću, namještaj i priuštimo neka preuređenja. U vremenu kada su se kuće prodavale unutar jednog dana, mi smo pronašli kuću koja je bila u ponudi mjesecima bez nekog posebnog razloga. To je bila naša kuća iz snova i cijena je bila spuštena na točno onaj iznos koji je nama odgovarao. Dva tjedna nakon toga, naša kuća je prodana bez da je stavljena u javnu ponudu i to djevojci koja je željena baš kuću poput naše u krugu od 500 metara. I pogodite što, naša je bila točno u sredini tog područja. Sve agencije za nekretnine su se čudili kako je glatko i brzo prošla prodaja naše stare kuće i kupovina nove te su komentirali kako ovako nešto nisu nikada do sada vidjeli. Nakon toga, više ne vjerujem u slučajnosti.

Kako sam postala kršćanka

Sada kada sam povjerovala, više nisam vidjela nikakav razlog da se ne krstim. Hannah i Rose su već imale Prvu Pričest, Tom se ispovjedio i ponovno počeo pričešćivati. Na početku mi nije smetalo sjediti u klupama dok se oni nisu vratili. Međutim, s vremenom, kad god bi netko otišao na pričest, u meni se pojavila neka čežnja za Euharistijom koja se na kraju pretvorila u stvarnu fizičku bol. To je trajalo mjesecima. Nekoliko tjedana prije Uskrsa, odlučila sam se raspitati kako postati kršćanin jer više nisam mogla podnijeti ovu situaciju. Nisam mogla vjerovati kada su mi rekli da ću morati čekati godinu dana da bi završila vjeronauk za odrasle te da se mogu pridružiti Crkvi tek iduće godine na Uskrs. Iako sam vjeronauk doživjela kao zanimljivo duhovno putovanje (potpuno iznad mojih očekivanja) to je bila najduža godina za mene. Smješno je kako je Bog mene, knjiškog moljca, dotaknuo na jedan totalno drugačiji način koji je bio u potpunosti izvan svijeta knjiga

Konačno, za vrijeme Uskrsnog bdijenja (2000. godine) došao je i taj prekrasan dan kada sam postala kršćanka i mogla sam primiti Tijelo Božje. Obožavam to. Volim tradicije, svece, Euharistiju. Volim biti kršćanka. To je bilo otprilike 6 godina nakon što me Gospodin rekao da vjerujem u Njega.

I Bog me tada blagoslovio na način koji nikada neću zaboraviti. .

Dok sam klečala nakon pričesti, osjetila sam kako me netko primio za rame. Bio je to moj svekar koji mi se nasmijao kada je koračao prema oltaru. On nije bio na pričesti od 1960-ih kada su ga promjene nakon Drugog vatikanskog sabora toliko naljutile da je u potpunosti okrenuo leđa Crkvi. Tomova pobožna majka i tetka su se dugo molile da se on vrati vjeri i zato nam je bilo svima nam jako drago vidjeti ga da ide na pričest. Njegova sestra, Tomova tetka, moj pokrovitelj u vjeri, pitala me je li on bio na ispovijedi. Ja sam bila tako sretna i samo sam rekla - “Pusti to, to je između njega i Boga »

Kasnije, Tomova majka mi je rekla kako joj je muž (Tomov otac) priznao da se odlučio vratiti se vjeri jer, ako sam ja odlučila vjerovati, to je bilo nakon dugo razmišljanja i mora biti pravilna odluka. Da pokaže potpuno poštovanje prema mojoj odluci da postanem kršćanka, moj svekar je odlučio preispitati svoju vjeru i pažljivo je odlučio da će njegov povratak Crkvi biti na dan moje Svete Potvrde. To je bilo prekrasno. Još ljepše je bilo to što je Bog iskoristio moje preobraćenje ne samo za moju dobrobit nego i da dotakne moje bližnje, bez da sam ja bila toga svjesna.

Jedna od stvari koje su učinile moje obraćanje toliko moćno je činjenica da se ono dogodilo bez ikakvog čitanja i proučavanja ili utjecaja izvana. Sve se odvilo između Boga i mene. Nisam tražila ničija mišljenje jer zapravo nisam ni pričala o ovome (znam mnogo ljudi koji vjerovatno željeli da je tako i ostalo). Jedan od poklona koji sam dobila za Krizmu bila je knjiga od Scott Hahna. Ona je u meni započela jedan potpuno novi interes kod čitanja. Nisam imala pojma da su napisane knjige o ovim stvarima. Gutala sam knjige Scott Hahna, Peter Kreefta, Francis Sheeda o svecima. I tako sam krenula s duhovnim obnovama i pisati za blog Sretni Katolici. I evo me, tu sam danas, čekam da bidim gdje će me On poslati na iduće divlje, ali zanimljivo putovanje.